Često se može čuti kako roditelji koriste kaznu kao sredstvo kojim će naučiti svoje dijete disciplini te dobrom ponašanju. Koriste kaznu kako bi ga naučili da određene postupke/ponašanje koji nisu prihvatljivi više ne ponavlja. Opravdavaju kaznu govoreći da je to za njegovo dobro.
Zapitajmo se malo, je li doista kazna ispravan postupak kojim će dijete naučiti poželjan oblik ponašanja? Kako s nečim negativnim i grubim možemo prenesti pozitivnu i motivirajuću poruku?
Također, često se povlači i pitanje vezano za prava djeteta. Kako to poštujemo prava djeteta ako mu rušimo integritet kaznom koja na njega djeluje ponižavajuće i izaziva neugodne osjećaje?
Trebamo se dobro zapitati i promisliti, kako djeca doživljavaju kaznu. Osim lavine neugodnih osjećaja koju pokreće, tu je zapravo i nedjelotvornost jer dijete ne dobiva jasnu poruku o poželjnom obliku ponašanja. Kaznom dobiva grubu poruku o tome kako se ne treba ponašati, ali ne i kako se onda treba ponašati. Ako se zamislimo dalje, poruku koju šaljemo takvim načinom je da je u redu vikati (kazna rijetko kada bude izrečena smirenim tonom) i ne poštovati drugoga, jer upravo to radimo kaznom - ne poštujemo dijete. Kada govorimo o tjelesnom kažnjavanju tada su djetetovi osjećaji posramljenosti, neugode, tuge i ljutnje, straha, nemoći i manjak samopouzdanja još dublji, a međusobni odnos i povjerenje roditelja i djeteta se sve više narušava. Na kraju, jedinu poruku koju iz svega može dobiti je da je u redu udariti drugoga kada si na njega ljut.
Važno je napomenuti još jedan razlog (od njih mnogih) zašto je kazna loša i zašto ju ne bi trebali upotrebljavati. Najčešće kazna nije povezana sa situacijom i zbunjuje dijete (kakva je povezanost između djetetove laži i stajanja u kutu?). Već spomenuta lavina osjećaja usmjerava dijete ne na vlastito ponašanje i njegovo usmjeravanje prema ispravnom, već prema ponašanju roditelja. Emocije su usmjerene prema vama i vas krive za svoje loše osjećaje. Za uzvrat možete dobiti samo otpor jer mora činiti nešto što ne želi.
Isto tako trebamo razlikovati dva pojma koji se često povezuju iako su različiti. Riječ je o kazni i disciplini. Disciplinom bi djeca trebala naučiti kako kontrolirati svoje ponašanje jer im pokazujemo i usmjeravamo ih poželjnom ponašanju, dok kazna to ne pokazuje. Stoga, nemojte koristiti izgovor da kažnjavate svoje dijete kako bi ga disciplinirali jer to nikako ne činite.
Što učiniti umjesto kazne?
Odgovor je jednostavan, a od vas traži smirenost i razum. Djeca trebaju naučiti posljedice svojih postupaka, stoga umjesto kazne tu su logične posljedice. Jako je važno da se reagira odmah kako bi dijete posljedice moglo povezati sa uzrokom te tako izbjeći zbunjenost i na kraju krajeve neuspjeh naše namjere – pokazati poželjno ponašanje, a ukloniti nepoželjno. Logičnom posljedicom dijete će naučiti što se događa ako reagira/postupa na određeni način te će spoznati kako se treba ponašati kako ne bio doživjelo takvu posljedicu. Tako djeca uče iz vlastite pogreške (a znamo da tako svi mi najbolje učimo) što mu pomaže i u razvoju odgovornosti.
Možda zvuči komplicirano, ali ako bolje razmislimo, logično je?
Evo nekoliko primjera situacija i logičnih posljedica:
Dijete je razbacalo svoju sobu i ne želi ju pospremiti
„Nisi želio/la pospremiti svoje igračke što mi pokazuje da se ne brineš dovoljno za njih. Ne mogu ti kupiti novu igračku jer se bojim kako se ni o njoj nećeš dobro brinuti.“
Za kaznu nema crtića dok ne pospremiš sobu
Dijete ne želi pojesti ručak
„Vidim da više ne možeš jesti. Ne stane ti više ništa u trbuh? Baš šteta jer sam pripremio/la i desert za kojeg nemaš mjesta.“
Nećeš smjeti ići van na dvorište ako sve ne pojedeš.
Dijete je samoinicijativno uzelo vrč pun vode i prolilo.
„Htio/la si sam/a donesti vrč vode? Bravo jer si probao/la, još ćemo vježbati, a sad uzmi krpu i obriši vodu kako ne se bi poskliznuli preko lokve.“
Što si to napravio/la?! Makni se iz kuhinje, samo radiš kvara. Brzo u svoju sobu!
Maja Račić, pedagog